Politička globalizacija

Jesu li nacionalne države, dakle i nacionalni politički lideri, još uvijek moćni ili sve više postaju irelevantni za sile koje oblikuju svijet? Nacionalne države još uvijek su moćne, a politički lideri imaju pred sobom velike uloge u svijetu. Ali istovremeno nacionalne države očigledno bivaju preoblikovane.

Realistički pristup u teoriji međunarodnih politčkih odnosa naglašava ulogu države kao glavnog aktera međunarodnih odnosa, pri čemu su države najčešće u stanju sukoba-konfrotacije (to ne mora biti ratni sukob, nego nadmetanje bilo kojeg oblika), dok je liberalni pristup više orijentiran na povezivanje država kroz međunarodne institucije. Realistički pristup i danas se smatra glavnom teorijom međunarodnih političkih odnosa u smislu neorealizma koji i dalje države promatra kao glavne aktere,  no ne više u stanju stalne konfrotacije.

Prema Tureku, u dosadašnjem razvoju i proučavanju međunarodnih odnosa, u fokusu svih zbivanja bila je država kao jedan od subjekata koji ima utjecaj i snagu i ističe pitanja nacionalnog interesa u prvi plan. U današnje je vrijeme država također u fokusu zbivanja, ali s aspekta slabljenja svojih funkcija. Jačanje ekonomskih i kulturnih veza reducira moć i djelotvornost državnih vlasti jer su sve manje sposobne kontrolirati protok ideja i kapitala, u transnacionalne procese uvode se drugi subjekti, mnoge tradicionalno državne nadležnosti koordiniraju se na međunarodnom nivou, državna suverenost ukinuta je uključivanjem u velike političke zajednice ili međunarodne organizacije, polako i neizbježno izranja sustav globalnog upravljanja koji sa svojim političkim razvojem i  administrativnim sustavom ograničava moć države. Smatra se također da državna vlast opada u tri glavna područja – zaštiti od vanjskog napada, zaštiti monete i osiguravanju blagostanja. 

Tehnološki je napredak omogućio da pojedinac dolazi do informacija, kreira svoje vrijednosti i mogućnost izbora, svakodnevno se osnivaju nevladine organizacije koje se bore za potrebe, prava i slobode svakog čovjeka, pa se tako u suvremenoj fazi procesa globalizacije sve više ističu temeljne vrijednosti – ljudska prava i demokracija. U prošlom je stoljeću, s jedne strane doneseno niz deklaracija i konvencija o zaštiti ljudskih prava, iako su se ona upravo tada najviše kršila.

Nakon pada Berlinskog zida i komunizma, u teoriji međunarodnih odnosa stvaraju se mnogobrojne slike o tome kako izgleda (empirijsko viđenje) ili kako bi trebao izgledati (normativno viđenje) današnji svijet. Prema brojnim autorima današnji,  tzv. novi svjetski poredak uključuje unipolarnu sliku svijeta na čelu s jedinom preostalom svjetskom silom – SAD-om. No isto tako, neki autori pišu i o mogućoj konfrotaciji SAD-a s velesilama «u nastajanju» – Kinom i Indijom.

Tako i dan danas i nakon pada komunizma brojni problemi međunarodnih odnosa u sve više globaliziranom svijetu ostaju neriješeni.

---